1913. godine engleski metalurg Harry Brearly je radeći na projektu poboljšavanja učinka cijevi pušaka, slučajno otkrio da dodavanjem kroma niskougljičnom čeliku dolazi do otpornosti na oštećenja odnosno na koroziju.
Uz dodatak čeliku, ugljik i krom, moderni nehrđajući čelik može također u sebi sadržavati i nikl, molibden i titan.
Nikl, molibden i krom povećavaju otpornost na koroziju nehrđajućem čeliku.
Podrazumijeva se dodavanje minimalno 12% kroma čeliku što mu omogućava da bude otporan na koroziju.
Krom se u čeliku spaja sa kisikom iz atmosfere i formiran tanak, nevidljivi sloj nazvan “pasivni film”.
Veličine atoma kroma i kisika su slične tako da skladno prijanjaju jedni uz druge na površinu metala, formirajući stabilan sloj debljine tek nekoliko atoma.
Ako se metalna površina izgrebe ili se na bilo koji drugi način ošteti zaštitni sloj, više kisika će se na tom mjestu vrlo brzo nakupiti i formirati i oporaviti izloženu površinu, štiteći je tako od daljnje korozije.
Treba voditi računa o tome da nehrđajući čelik ima slabu otpornost na koroziju u okruženjima, odnosno okolišima sa malom ili nikakvom cirkulacijom kisika.
Nehrđajući čelik (INOX) zbog svog kemijskog sastava ima povećanu otpornost na koroziju.
Usprkos tome, ovisno o sastavu, te okolini u kojoj se nalazi (npr. priobalno područje ili atmosfera koja sadrži i tragove slobodnog željeza ili klora) čelik se različito korozijski ponaša, te može doći do interkristalne, pukotinske ili neke druge vrste korozije.
Kako bi se izbjegla, odnosno minimizirala korozija materijala od nehrđajućeg čelika, provodi se proces kemijskog pranja i pasivizacije.
Tim se postupkom s površine materijala uklanja slobodno željezo (glavni razlog korozije inoxa), ostale nečistoće te diskoloracija (razni željezni oksidi) i ostaci varenja oko zavara koji onemogućuju stvaranje zaštitnog (pasivnog) filma krom oksida koji štiti nehrđajući čelik (inox) od korozije.